Strategijski
menadžment, kao nauka, razvijao se godinama. Doprinos njegovom razvoju dali su
mnogi istaknuti autori a među njima i Henry Mintzberg čiji doprinos analiziramo
u ovom eseju. Na početku se ističe jedno veoma bitno pitanje. Šta je
strategijski menažment? Strategijski menadžment je, ustvari, jedan moderan
koncept menadžmenta koji je privukao pažnju brojnih istraživača menadžmenta.
Kao rezultat toga, ne postoji jedna šire prihvaćena definicija strategijskog
menadžmenta. "Zadatak strategijskog menadžmenta je da omogući
organizacijji racionalno i blagovremeno reagovanje na promene u sredini u kojoj
ona obavlja svoju poslovnu i širu aktivnost. U tom smislu, strategijski
menadžment uključuje u sebe: strategijsko planiranje kao svoj esencijalni deo
(strategijsku analizu i strategijski izbor), ali i strategijsku promenu
(strategijsku implementaciju i kontrolu)."[1] Sada, kada smo definisali
strategijski menadžment, pažnju posvećujemo doprinosu Henry Mintzberg-a razvoju strategijskog
menadžmenta.
Henry
Mintzberg (rođen02.09.1939) jedan je od najuglednijih svjetskih mislilaca na
području nauke i umjetnosti liderstva i menadžmenta, autor 16 knjiga i stotina
stručnih članaka. Profesor je menadžmenta na Univerzitetu McGill u kanadskom
Montrealu, vanredni profesor na francuskoj poslovnoj školi INSEAD i voditelj
udruženja Strategic Management Society koja broji 3000 članova iz 80 država. Duhovit, elokventan
i neposredan, Mintzberg je oštar kritičar tradicionalne poslovne prakse i prestižnih
poslovnih škola koje po njegovom mišljenju proizvode “samoljubive MBA diplomce”
bez praktičnog iskustava i dodira s realnošću.
Prema
Mintzbergu organizacije imaju samo nekoliko osnovnih struktura ili
konfiguracija. One se prepoznaju kao ključni organizacioni atributi ili
komponente. On razlikuje sledećih pet bazičnih organizacionih konfiguracija
preduzetnička, mašinska, profesionalna, diviziona, i inovativna organizacija, s naznakom da svaka organizacija,
svaki biznis, u osnovi funkcionira u okviru jedne od naznačenih bazičnih
organizacionih konfiguracija. Svaki tip organizacione konfiguracije je efektan
u različitim organizacionim situacijama, te tip organizacije na potpuno
različit način pristupa postupku projektovanja organizacione strukture.[2]
Preduzetničku
organizaciju karakteriše jednostavna, neformalna i fleksibilna struktura sa
malo zaposlenih. Lideri preduzetničkih organizacija koordiniraju njihov rad
putem neposrednog nadzora. Oni su pojedinci jakih ličnosti, kojima
profesionalni savjet koji nije u skladu sa njihovom vizijom i ideologijom može
izgledati kao izazov. Takođe lideri teže
da postanu blisko povezani sa takvom organizacijom, sa detaljima njenog
poslovanja i organizovanja, da bi zavisno od tih informacija mogli da formulišu
strategiju. Inovacije i uspješno rješavanje poremećaja jeste glavna funkcija
lidera. Preduzetničke organizacije se javljaju kada je organizacija mlada, te
većina organizacija prođe kroz ovu fazu, iako ne ostaju u njoj duži vremenski
period. Ova konfiguracija organizacije se takođe javlja kada se organizacija
suočava sa krizom, te se njeni članovi okreću snažnom vodstvu. Prema Mintzbergu
preduzetnička organizacija je doživjela svoj vrhunac u vrijeme velike američke
krize. Moderna
birokratija, velika centralizacija, poštovanje formalnih procedura za rutinske
poslove, podjele rada, jesu neke od karakteristika mašinske konfiguracije
preduzeća. Ključni dio ove organizacije jeste ustvari njena tehnostrostruktura,
poslovni proces se pomno priprema i normira prema određenim pravilima. Radna
mjesta su standardizovana, svaki radnik ima obavezan trening kroz koji prolazi
i „vezani“ su za tekuću traku. Prema
Mintzbergu srednji, odnosno tzv. middleline menadžeri u okviru ovog tipa
preduzeća imaju zadatke da upravljaju smetnjama koje se javljaju u proizvodnji,
a takve smetnje se javljaju često jer se nestandardni slučajevi ne mogu
riješiti standardnim procedurama. Neophodno je takođe da se radi sa zaposlenim
na provođenju usvojenih politika i procedura kao i da se podrži vertikalni tok
informacija u okviru organizacije. Mašinska organizacija može biti nacionalna
pošta, zatvor, avio ili automobilska kompanija, pa čak i mala agencija za
sigurnost ukoliko postoje odgovarajući uslovi. Kada se govori o ovoj organizaciji
neophodno je spomenuti da ona ne dopušta svojim zaposlenim da njihov talenat
dođe do izražaja ili da izraze kreativnost, jer su usko specijalizovani za
određene poslove. Ovakve organizacije posluju u stabilnom okruženju, jer ne
mogu često mijenjati svoje politike i procedure.
Inovativna ili ad-hoc organizacija predstavlja tip projektne strukture. Ona je neophodna za određene
organizacije koje se bave specifičnim djelatnostima,
kao što su istraživanje i razvoj, marketing,
odnosi sa javnošću itd. U ovom modelu organizacijske strukture
dominantna je koordinacija i međusobno
prilagođavanje velikim strukturama jer ona uključuje različite oblike timske, matrične i mrežne strukture.[3]
Riječ je o organizacionom kontekstu koji karakteriše uslove poslovanja najvećeg
broja današnjih industrija i današnjih organizacija. Sve veći pritisak iz sve
kompleksnijeg i dinamičnijeg okruženja, nezadrživi prodor mikroprocesora u najrazličitijim
pojavnim oblicima u sve pore poslovnih procesa, te sve veća moć i ostalih
(pored vlasnika) interesno-uticajnih grupa (posebno kupaca i društvene
zajednice) i samih zaposlenika kao nosioca inovativnog procesa, ključni su
pokazatelji organizacijskog ambijenta današnjih preduzeća. Kompleksno i
dinamično okruženje pred organizacije postavlja inovacijski pritisak,
promovišući inovaciju kao ključnu organizacionu silu i kamen temeljac
organizacione poslovne strategije. Oblikovanje poslovne strategije u okviru
inovativnih organizacija ima karakter kontinuelnog procesa baziranog na logici tzv.
izranjajuće strategije. Samim tim, logika koncepta “učeće organizacije”[4]
uz uključivanje kreativnih potencijala svih zaposlenih jedini je način na koji organizacija može na
kontinuiranoj osnovi osiguravati potreban stepen inovativnosti. Inovacija i
organizaciona sposobnost da inovativno djeluje ključna su obilježja inovativne
organizacije, koja se kao organizaciona konfiguracija strukturira upravo na
način da proizvodi inovacije na kontinuiranoj osnovi. Nema dileme da je biti
inovativan, na inovativnoj osnovi zadovoljavati potrebe kupaca uslov opstanka u
današnjem svijetu biznisa. Inovativna organizacija ljude, zaposlenike, tretira
kao adaptibilne i inovativne, kao organizacijske ključne kompetencije i izvor
konkurentske prednosti. Organizaciona struktura vrlo je fludina, granice između
organizacionih dijelova su porozne, a riječ je u osnovi o plitkoj
organizacionoj strukturi ustrojenoj na funkcionalnom metodu grupisanja sa
širokim rasponom kontrole i malim brojem organizacionih nivoa. Inovativna organizacija je organska, fleksibilna, projektno vođena i
decentralizirana organizacija utemeljena na kreativnoj imaginaciji svojih
zaposlenih, koji predstavljaju kamen temeljac organizacijske inovativnosti. [5]
U organizacionom
kontekstu profesionalne organizacije vrsta
biznisa ima status centralne
organizacione varijable.S ve vrste biznisa koje počivaju na angažmanu obučenih profesionalaca organizuju se u okviru profesionalne organizacione
konfiguracije. Tipične vrste biznisa koje se organizuju u okviru profesionalne
organizacije su obrazovne ustanove, bolnice, instituti, advokatske kancelarije
i sve druge vrste biznisa koje počivaju na obučenim profesionalcima koji, kao
edukovani i obučeni pojedinci svoje znanje I standarde unose u profesionalnu
organizaciju. Zajednička osobina poslovne strategije poslovnih organizacija je
njena baziranost na diferencijaciji kao konkurentskoj prednosti, s mogućnošću
da ostvaruje i niži stepen pokrivenosti tržišta, odnosno veći stepen tržišne
fokusiranosti. Prema Mintzbergu tek osnovana profesionalna organizacija ili
profesionalna organizacija sa dugom tradicijom funkcionišu u okviru iste organizacione
konfiguracije. Drugim riječima, za takve vrste biznisa profesionalna
organizacija je i početni i trajni oblik organizacione konfiguracije. Za
profesionalnu organizaciju nije neuobičajeno da su i sami profesionalci
istovremeno vlasnici takve organizacije. Okruženje ove organizacije je
kompleksno i stabilno, dovoljno kompleksno da zahtijeva odgovarajuću edukaciju
i trening, te dovoljno stabilno da se zahtijevana znanja mogu standardizovati u
obliku odgovarajuće profesije. Sa druge strane, tehnologija, shvaćena kao “baza
znanja”[6] je vrlo sofisticarana ali tehnički sistem
shvaćen kao set instrumenata koji se koristi da bi se primijenila data baza
znanja niti je pretjerano sofisticiran, niti je pretjerano regulisan, niti
automatizovan. Profesionalna organizaciona konfiguracija je neizbježan oblik
konfiguracije za naznačenu vrstu biznisa. Kako biznisi bazirani na
visokostručnim profesionalcima u vremenima koja dolaze imaju sve veću I veću
ekspanziju, to će I ova konfiguracija biti sve prisutnija. Drugim riječima, za
razliku od mašinske konfiguracije, ovaj tip organizacije ne zastarijeva.[7]
Kada
poslovna strategija ima status centralne organizacione varijable, i to poslovna
strategija shvaćena u smislu primijenjen strateške opcije odnosno
diverzifikacije. Primjenom strateške opcije diverzifikacije organizacijski top
menadžment donosi odluku da vodi dva ili više biznisa, gdje svaki od biznisa
zahtijeva puni poslovni fokus, što i dovodi do ustrojavanja biznisa po principu
jedan biznis – jedna divizija. Sagledavajući divizonu organizaciju stavljajući
fokus na starost i veličinu, neupitno je da stratešku opciju diverzifikacije
mogu realizovati samo vrlo velike i stare organizacije. Kako je svaka divizija
poslovno fokusirana na jedan biznis, to divizionu organizaciju karakteriše
postojanje većeg broja okruženja i većeg broja tehničkih sistema. Svaki biznis
ima svoje okruženje i tehnički sistem. Moć je bez obzira na snagu ostalih
interesnih grupa (ove organizacije su nerijetko u domenu javnog sektora) u
velikoj mjeri stacionirana i na nivou same divizije, u rukama divizijskog
menadžmenta. Diviziona organizacija je neizbježan oblik organizovanja svih
poslovnih sistema koji svoj razvoj zasnivaju na strateškoj opciji
diverzifikacije. Shodno tome, dati oblik organizacione konfiguracije ima svoje
mjesto i danas, a i u vremenima koja dolaze. [8]
Sagledavajući
Mintzbergovih pet organizacionh konfiguracija u istorijskom kontekstu,
evidentno je da je mašinska organizacija dominantna organizaciona konfiguracija
koja poslovni proces utemeljuje na tekućoj traci. Preduzetničke organizacije su
okvir organizovanja mikro i malih biznisa (veličina kao dominantna
organizaciona varijabla, moć u rukama preduzetnika), dok su profesionalne
organizacije organizacioni okvir za organizovanje svih vrsta biznisa zasnovanih
na angažmanu visokostručnih profesionalaca koji posjeduje vlastito znanja i
vještine. Divizionu, diverzifikovau organizaciju utemeljenu na diverzifikaciji kao
strateškoj razvojnoj opciji karakteriše prisustvo većeg broja biznisa unutar
jedne organizacije, s tim da svaki biznis kao zasebna divizija funkcioniše kao
posebna organizaciona konfiguracija (mašinska, profesionalna ili inovativna). Inovativna
organizacija je organska, fleksibilna, projektno vođena i decentralizovana organizacija
utemeljena na kreativnoj imaginaciji svojih zaposlenih, koji predstavljaju
kamen temeljac organizacione inovativnosti, te tako odgovaraju na dinamično
okruženje u kome posluju.
Henry
Mintzberg nam je dao moćan alat koji nam pomaže da razumijemo organizacije, kao
i složene manifestacije u stvarnom svijetu koje mogu uticati na njih. Promjene
u okolini, a posebno nove tehnologije će dovesti do ogromnih promjena u organizacionoj
strukturi, sistemima i stilu vodstva. Međutim, nije očito da ove promjene
odrede novi menadžerski model. Osim toga nije ni očito da će menadžment 21. vijeka biti utemeljen isključivo na
distribuiranim inovacijama, participativnom odlučivanju i tržišno utemeljenim
mehanizmima. Vjerovatnije je da će budućnost menadžmenta biti nadogradnja na
postojeće menadžerske politike i prakse, te da će se više temeljiti na
informatičkim strukturama i sistemima. Očito je da će se menadžment mijenjati s
obzirom na izazove s kojima se mora suočiti u 21. vijeku. Te će promjene biti
orijentisane ka modernizovanju menadžmenta kako bi se uspostavila neka nova
načela koja imaju moć da ukažu na nove pristupe. Naime, nemoguće je izgraditi
ključne organizacione sposobnosti sutrašnjice na načelima menadžmenta 20.vijeka,
načelima koja vuku svoje porijeklo još sa samog početka industrijske
revolucije. Stoga je nužno razotkrivati i preispitivati dugogodišnje
menadžerske prakse koje su dominirale proteklim vijekom, s jedne, te
analizirati praksu naprednih preduzeća današnjice, s druge strane. Preduzeća će
se razvijati i umirati preduzimajući stalne promjene kako bi pronašla adekvatan
način preživljavanja.
Literatura:
Mašić, B.(2001), Strategijski menadžment
Alihodžić, A., Ljutić, J.
Organizacija preduzeća – poslovna organizacija, slajdovi
Huseinagić, E., Osnove
menadžmenta
Garača, Ž., Lazibat, T.:
(2011), Menadžment, vođenje i organizacija u 21. stoljeću, Ekonomski fakultet Zagreb
Mintzberg, H. (1979), The structuring of organizations
Šunje, A. (2002), Top
menadžer: vizionar i strateg
Lemieux, V. Applying
Mintzberg's theories on organizational configuration to archival appraisal
[2] Alihodžić, A.,
Ljutić, J. Organizacija preduzeća – poslovna organizacija, slajdovi, Preuzeto
sa www.iu-travnik.com 08.12.2014. godine
[4] Senge (1990) je koncept „učeće
organizacije“ promovisao tek početkom 90-ih, tj. više od 10 godina nakon što je Mintzberg promovisao svoju doktrinu organizacionih konfiguracija.
[5] Garača,
Ž., Lazibat, T.: (2011), Menadžment, vođenje i organizacija u 21. stoljeću,str. 17
Ekonomski fakultet Zagreb
No comments:
Post a Comment